Episoder
-
Prošlo je godinu i pol od službenog završetka pandemije koronavirusa, a mnogima i dalje nije jasno što se tada događalo, što nije ni čudno jer danas svatko o tome priča neku svoju priču. S namjerom da svemu tome dodam malo istine, u ovoj sam epizodi podcasta odabrao svoje zabilješke o pandemiji, bez naknadnog pametovanja, i prenosim ih doslovno kako su i napisane 2020. godine. Riječ je o izboru iz knjige koju sam jučer objavio, 'Ostati zdrav među bolesnicima: dnevnik pandemije 2020. – 2023.'
-
U sobu 206 odlažu ljude koji trebaju umrijeti. Dovoze ih na krevetima, a nakon što zadnje dane svog života u njoj provedu stenjući i drhteći, ili sedirani, zureći u zidove, iz nje ih izvoze na kolicima s velikim kotačima, pokrivene blistavim metalnim polucilindrom. Sve što je u vezi s ljudima odloženim u sobu 206 važno je da čim prije umru, ostali aspekti njihove ljudskosti su posve nebitni.
-
Manglende episoder?
-
Haiku danas pišu posvuda u svijetu, no ono što se danas smatra haikuom ponekad je vrlo udaljeno od njegove tradicionalne definicije, koja uključuje 5-7-5 slogovnu formu, sezonsku referencu, a uglavnom i prijelomnu riječ. Moderni oblici haikua često narušavaju jednu ili više od ovih odrednica. Snažan reformski poticaj haiku je dobio početkom 20. stoljeća, a sukob tradicionalne i modernih estetika u doba je japanskog militarizma dobio i mračni politički kontekst, kad je oslobođeni haiku smatran zapadnjačkim zagađenjem japanske tradicije.
-
Autor je paradoksalno biće. Ako želi reći nešto istinito ili barem nešto što smatra istinitim i važnim, onda to mora učiniti bez autocenzure i ne razmišljajući o publici. On to često radi i usprkos svojoj publici. Ipak, govoriti i stvarati, snimati i pisati, ne bi imalo previše smisla bez publike, ma kako mala ona bila. Autor stvara uvijek između krajnosti – ekstrema potpune osamljenosti i ekstrema pisanja za i zbog publike, zbog uvažavanja ili pljeska. Oba ekstrema poništavaju autorstvo.
-
Što to znači 'uspjeti' i nije li svaki uspjeh nasilje nad drugima? Živimo u društvu u kojem se uspjeh idolizira i u kojem se uspješni smješkaju djeci sa stranica udžbenika, u kojem je cilj obrazovanja i bivanja uspjeti pa i kad je na štetu drugog. Oni neuspješni su sami krivi za svoj neuspjeh, zato što nemaju upravljačke sposobnosti, zato što se nisu uspješno uključili u krug nasilja i ugnjetavanja drugih i izborili za svoje mjesto nad njima, a i zato što im tata nije domoljubni lopov. Društvo uspjeha je društvo nasilja.
-
U ovoj se epizodi može čuti o Peteru Handkeu, Aleksandru Vučiću, Miloradu Dodiku, Andre Mülleru, Thomasu Bernhardu, Josifu Visarionoviču Staljinu, Radovanu Karadžiću, Mili Budaku, Jasonu Burkeu, Damiru Karakašu, Ivani Šojat, Aleksandri Prijović, Nives Zeljković Celzijus, Dragi Štambuku, Pavlu Pavličiću, Luki Modriću, Magdaleni Vodopiji, Miljenku Jergoviću i Pierreu Bourdieu, a spominje se i, danas povijesni, susret najnagrađivanijih hrvatskih književnika u Gribojedovu, u očekivanju smuđa: 'Mi koji smo smuđa jeli, nismo imali vremena za drugo. Mi smo jeli. Točka.'
-
Iako liječnici često ne mogu baš ništa reći o budućnosti pojedinog pacijenta niti što ga, a pogotovo kad, čeka, za cijelu kategoriju pacijenata koji imaju istu bolest mogu sa sigurnošću tvrditi koliko će pacijenata u njoj umrijeti i kad. To i dalje za pojedinog pacijenta ne znači mnogo, ali mu ipak omogućava da svoju budućnost sagleda u statističkom kontekstu, odn. kontekstu vjerojatnosti da poživi neko vrijeme. Karakteristično se vrijeme za bolest naziva medijalnim vremenom preživljavanja, a ono je slično vremenu poluživota u nuklearnoj fizici – riječ je o vremenima u kojima se polovica pojedinačnih sustava u kategoriji raspadne (u slučaju radioaktivinih jezgara), odn. umre (u slučaju bolesnika). Pitanje je, ipak, priznaje li pacijent svoje pripadanje u kategoriju u koju su ga svrstali te statistiku koja iz te kategorizacije proizlazi, a o tome govori i odlomak iz knjige 'Hladnoća, izolacija' Thomasa Bernharda.
-
Kao svoj identitet ljudi obično ističu pripadanje religiji, naciji, rasi, struci, političkom opredjeljenju i slično. Takvi su identiteti masovni i iza svakog su od njih stavovi koje definiraju svi oni koji određeni identitet ističu kao svoj. Vlastiti identitet može se graditi samo odbacivanjem masovnih identiteta i odbijanjem izjašnjavanja u zadanim okvirima. Ne biti Hrvat, Srbin ili Englez, ne biti katolik, musliman ili budist, ne biti hrvatski ljevičar, znanstvenik, građanin ili homoseksualac, ne pripadati hipnotiziranoj klasi i ne lijepiti sebi nikakvu etiketu. Treba reći: nisam, dakle, jesam. Pročitan je odlomak iz radio emisije Alana Wattsa, kao i odlomci iz djela Sørena Kierkegaarda i Ernesta Beckera.
-
Stari priča o ribama i kako ih godinama nije vidio, posebno gavune, a nema ni črnaca ni cipala. Turisti dolaze u njegovu otočku luku, u vile s betonskim bazenima, da se fotografiraju za Instagram, sa svjetlima luke kao pozadinom, iako u luci više nema ribe, a ni ljudi koji pamte vremena obilja i zdrave prirode. Kratka priča 'Riba' objavljena je u knjizi 'Glasnici istrebljenja' Antonija Šibera. Epizoda je drugi nastavak iz mini-ciklusa o turizmu u Hrvatskoj.
-
U doba pandemije koronavirusa, dekan jedne privatne visoke škole obavještava profesora Kovača da nema normu koja je potrebna za punu plaću te da nije dovoljno izvrstan u obrazovanju novih kadrova zato što je neke studente srušio na ispitu. Matematičar Kovač prisjeća se političara i njihovih supruga kojim je podijelio dvojke te fantazira o nekom boljem životu u kojem je mogao biti epidemiolog koji računa periode udvostručenja, prve derivacije i eksponencijalne funkcije i smrknutog lica najavljuje nove valove pandemije na konferencijama za medije. Epizoda je novi nastavak iz mini-ciklusa o obrazovanju u Hrvatskoj.
-
Postoje neke, valjda afričke ili oceanijske zemlje, u kojima stanovništvo gladuje ako im ne dođu turisti. Stoga oni čitavu godinu strepe hoće li im doći turisti i koliko će ih doći te koliko će noćenja ostvariti i prosječno dnevno potrošiti. U tim zemljama nema nikakve industrije niti bilo kakve druge aktivnosti koja bi stvarala vrijednost, nego samo iščekuju turiste o čijem dolasku suštinski ovise. To se događa u Africi ili Oceaniji, koliko sam čuo, zato što oni nisu imali prilike da prođu kroz civilizacijski i industrijski razvoj karakterističan za zemlje Europe pa sad samo ugošćuju bogate Europljane u potrazi za egzotikom.
-
Dvadeset šestog lipnja 2024. godine u nezavršenom Kampusu Rimac u Kerestincu, predstavljeno je nešto što su predstavljači uporno nazivali robotaksijem, a tom je događaju nazočila hrvatska poduzetnička, inovatorska, znanstvena, kulturna i politička elita, predvođena premijerom Plenkovićem i gradonačelnikom Zagreba Tomaševićem. No, usprkos brojnim osvrtima na taj spektakl koji se neslavno ispuhao, jer se to navodno autonomno nešto nije htjelo ni mrdnuti, čak ni nakon što ga je Mate Rimac dvaput pozvao, mnogima ni danas nije posve jasno što se zapravo na tom predstavljanju dogodilo. Ova epizoda donosi pravu istinu o tom događaju.
-
O reformi školstva kod nas se stalno govori, no sa svakom 'reformom' naše škole postaju sve vjeronaučnije i domoljubnije, a djecu se sve više indoktrinira katoličanstvom i sjajem bogataša. Prostora za reformu i nema, kad prosvjetni sindikati kao svoja zaštitna lica odabiru vjeroučitelje kojima nastavnici zdušno kliču i kad roditelji i nemaju ništa protiv svega toga, iako bi svakako, i nadasve građanski, htjeli da njihova djeca uče ono što je primjereno 21. stoljeću. U školama se djeca 'obrazuju' da stječu i zarađuju, a zapravo da budu roblje, a sve što ne služi tom cilju smatra se nepotrebnim i ekstravagantnim.
-
Epizoda sadrži moja zapažanja o liječenju raka, protokolima liječenja, liječnicima i šamanima, ultra-pametnim i hiper-skupim lijekovima i placebu, korumpiranoj znanosti, farmaceutskoj industriji i regulatornim agencijama te ogromnom profitu koji se stvara na bolesti i smrti, a izvan je svake kontrole. Sve je to ilustrirano odlomcima iz knjige "Loši lijekovi" Bena Goldacrea. '[...] to je, nažalost, samo još jedan primjer toga kako su nas iznevjerila upravo ona tijela koja bi nas trebala štititi.'
-
Obrazovanje je privatizirano i naširoko dostupno, čak i u prijestolnicama kravljeg sira i ćevapa – danas se kadrovi za potrebe politike i tržišta proizvode efikasno i brzo, a novac koji prikupljaju vlasnici visokih škola i veleučilišta, bivši autoprijevoznici i stranački dužnosnici, doprinosi i školstvu i ekonomiji. Oni i njihovi sinovi koji ih nasljeđuju, nose oko vrata debele lance s medaljama, posve isto kao i rektori najuglednijih hrvatskih sveučilišta. Diplome i titule proizvode se serijski i masovno, a svatko ih danas ima barem dvije-tri. Moja zapažanja o suvremenom obrazovanju ilustrirana su odlomkom iz knjige 'Brisanje, raspad' Thomasa Bernharda.
-
Politika u medijima, a pogotovo na televiziji, svodi se na površnosti, spektakl i zatupljivanje, a politički izbor svake godine postaje sve gluplji, jer ništa što nije dovoljno glupo ni ne može prodrijeti u medije niti do umova zaglupljenih glasača. To je proces koji sam sebe svake godine dodatno ojačava, a lako se vidi u sastavima Hrvatskog sabora. Epizoda se bavi medijskom upletenošću novinara, političara i eksperata u ovom procesu, a ilustrirana je odlomcima iz knjiga Pierrea Bourdieua i C. Wright Millsa.
-
Ova epizoda sadrži moje haikue i prozne skice koje bi se mogle kategorizirati kao haibuni. Te sam zapise rasporedio u četiri godišnja doba. Na kraju epizode je i kratka i neobavezna definicija haibuna te crtica o pjesniku-putniku Saigyou i njegovim zapisima s putovanja. 'Kako se Zemlja okreće oko Sunca, tako i život na njoj pulsira. Kad sve na sjevernoj polutki zamre, negdje u studenom, sve odozgo izgleda sivo i smeđe, skoro mrtvo, a onda se već krajem veljače počinju pojavljivati boje.'
-
Hrvatski građani su se već naodlučivali o sudbini svoje Hrvatske, ali vrijeme se nezaustavljivo odmotava, i dolaze nove generacije koje na ovim izborima po prvi put odlučuju. Na drugoj strani, ima i onih najstarijih, koji se dobro sjećaju te 34 godine odlučivanja o sudbini, a da im ipak uopće nije jasno što se u tom periodu događalo, iako su uporno i na svakim izborima odlučivali te shvaćali to krajnje ozbiljno, kao svoju domoljubnu ili barem građansku dužnost. Zbog svih njih, a i ostalih koji bi mogli biti zbunjeni svime što im se u politici nudi, odlučio sam napisati Priručnik za izbore 2024. Cilj mi je bio pomoći im da se orijentiraju na ta tri festivala demokracije, te im pružiti ključne informacije koje pojašnjavaju što to zapravo znači kad sami odlučuju o sudbini svoje Hrvatske.
-
U rječnicima piše da intelektualci nisu tek 'oni koji se bave umnim radom i imaju visoku naobrazbu' nego da su to i 'mislioci koji djeluju kao moralna i humana snaga u društvu'. To je uglavnom notorna laž. Intelektualci se često bave time da najgore predrasude i mržnju oblače u učene i lijepe riječi, a njihovo djelovanje postaje posebno maligno u doba ratova i društvenih prevrata. Pročitani su odlomci iz knjige F. Spottsa o, uglavnom sramnom, djelovanju intelektualaca u doba vichyjevske Francuske te dnevnika Jeana Guéhenna koji je on vodio za vrijeme njemačke okupacije Pariza.
-
Leonardo da Vinci namjeravao je napisati niz studija, a najpoznatija je ona o slikarstvu. U nezavršenom 'Traktatu o slikarstvu', Leonardo slikarstvo prikazuje kao znanost i objašnjava vidljivo zakonima prostiranja svjetlosti i njenim međudjelovanjem s objektima. Opsežno zamišljeni traktat sadrži i zabilješke o perspektivi, proporcijama i pokretima tijela, zglobovima i mišićima, prikazu emocija, kompoziciji i brojnim prirodnim fenomenima. Epizoda je kolažirana iz odlomaka mojih javnih predavanja, a ilustrirana je i odlomcima iz knjige 'Životi umjetnika' Giorgia Vasarija.
- Vis mere
